Sedam neobjavljenih dramskih tekstova Mate Matišića okupljenih u ovoj knjizi – Balon, Ne kopaj po groblju, molim te, General, Fine mrtve djevojke, tri jednočinke Ja sam ona koja nisam (Hrvatska Lolita, Porno film, Žena djevojčica), slijede njegovim dramama inače svojstveno izmicanje od jednostavnoga i unificiranoga žanrovskoga određenja. Međutim, nije ovdje samo riječ o žanrovskim iskliznućima – tekstove objedinjuju poetološke osobitosti cjelokupnoga Matišićeva dramskoga stvaralaštva, koje možemo svesti na nekoliko već dobro nam znanih dramatoloških osobitosti, npr. kompleksnost dramske strukture, psihološka profiliranost likova, poigravanje prostorno-vremenskim kategorijama, stilska neujednačenost, itd. Tako dramski tekstovi objavljeni u ovoj knjizi iznova dokazuju kako je riječ o autoru koji gotovo namjerno iskače izvan bilo kakvoga mogućega ukalupljivanja, i to kako na razini poetike ukupnoga stvaralaštva, tako i na razini netom navedenih djela. Matišićev dramski rukopis naprosto je nemoguće svesti pod kakvo jednoznačno dramatološko određenje, pa se i ovi tekstovi pojavljuju izvan uobičajenih suvremenih dramatoloških kategorija kojima autor još jednom potvrđuje kako ne pripada kakvom zatvorenom, homogenom krugu dramatičara.
Za razliku od tipičnih postmodernističkih tematsko-stilskih osobitosti dramskoga rukopisa autora koji pripadaju istom ili bliskom generacijskom krugu, Matišićeva dramaturgija nastaje i ostaje u inercijama tzv. realističkog načina pisanja. Riječ je, dakle, o određenju svojstvenu njegovu stvaralaštvu uopće, a ona od Ničijega sina zastupljena snažna kritička nota kojom u modusu groteske ili pak tragigroteske ismijava „vrijednosti“ novoga režima, sada ide korak dalje. Ovom se, vlastitu stvaralaštvu toliko svojstvenom figurom ne obrušava samo na vlast i Crkvu, nego zadire mnogo dublje pa kritizira, ismijava, izvrće, ali i duboko promišlja i problem muško-ženskih odnosa, šovinizma, samoubojstva, ubojstva, homoseksualnosti kao i seksualnosti uopće, poziciju oca u obitelji, relaciju otac-kći, itd. Njegov dramski izričaj, stoga, nastavlja uznemiravati, i to politički i vjerski, ali i u kontekstu one naoko posve jednostavne univerzalnosti čovjekova življenja u zajednici. No, tu zajednicu Matišić uspijeva razotkriti i na površinu izbaciti čovjekove mračne želje, pohotu, tugu, nesreću i smrt. Međutim, četiri su temeljna elementa koji na tematskoj i dramaturškoj razini možda najbolje predstavljaju, ali i povezuju drame ovoga ciklusa. Riječ je, naime, o za Matišića prepoznatljivom umetanju glazbenih elemenata, filmičnom rukopisu kojim autor već u samom začetku priprema svoje tekstove za transponiranje u drugi medij, problematika seksualnosti i umetanje dijalektalnoga izričaja.
O autoru: Mate Matišić (Ričice kraj Imotskoga, 17. siječnja 1965.) hrvatski je književnik, scenarist, skladatelj i glazbenik. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1993. Radio je kao dramaturg u Jadran filmu i kao urednik u Dramskom programu Hrvatskoga radija. Od 2008. predaje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Izvedeni su mu dramski tekstovi, groteskne komedije i travestije: Bljesak zlatnog zuba (1987), Legenda o svetom Muhli (1988), Božićna bajka (1989), Cinco i Marinko (1992), Anđeli Babilona (1996), Svećenikova djeca (1999), Sinovi umiru prvi (2005), Ničiji sin (2006), Žena bez tijela (2006), Fine mrtve djevojke (2013). Objavio je knjige drama Bljesak zlatnog zuba (1996), Anđeli Babilona (1998), Sinovi umiru prvi. Legenda o svetom Muhli (2005), Posmrtna trilogija (2006). Mate Matišić, jedan od najistaknutijih hrvatskih dramatičara, ujedno je i jedan od najutjecajnijih scenarista u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji, a među piscima koji su pisali scenarije u neovisnoj Hrvatskoj i najuspješniji. Njegova djela, obilježena dubokom introspektivnošću i oštrim društvenim komentarom, pronašla su svoj dom u filmskim adaptacijama koje su ostavile zapažen trag u domaćoj kinematografiji. Kroz suradnje s nekima od vodećih redatelja poput Krste Papića, Vinka Brešana i Arsena Antona Ostojića, Matišić je pomogao prenijeti snagu svojih kazališnih tekstova na filmski ekran, scenaristički stvarajući slojevita i emotivno nabijena ostvarenja, a uspješno je radio i na originalnim scenarijima i adaptacijama romana. Šest su puta filmovi na kojima je surađivao kao scenarist ili suscenarist dobili Veliku zlatnu Arenu na Pulskom filmskom festivalu (Život sa stricem, Priča iz Hrvatske, Kad mrtvi zapjevaju, Fine mrtve djevojke, Ničiji sin, S one strane). Matišić je oblikovao domaću kazališnu i filmsku scenu svojom sposobnošću da suptilno, ali i provokativno spoji tragično i komično. Njegove priče, duboko ukorijenjene u hrvatskoj stvarnosti, istražuju traumatske posljedice rata, obiteljske odnose, društvene anomalije i moralne dileme, istodobno nudeći prostor za crni humor i satiru. Upravo su ti elementi učinili njegova djela pogodnima za ekranizaciju, a njegov scenaristički rukopis prepoznatljivim i cijenjenim u hrvatskoj kinematografiji. Matišić je član nekoliko jazz-sastava, s kojima je nastupao na međunarodnim festivalima. Sklada glazbu za kazalište i filmove (Kako je počeo rat na mom otoku, Priča iz Hrvatske, Ajmo žuti…), a za glazbu iz filma Maršal nagrađen je Zlatnom arenom u Puli 2000.
Knjiga je tiskana uz financijsku potporu Grada Zagreba